Hrvatski: Aktualna hrvatska kriza

Novosti - Hrvatski list 7.7.2005

Aktualna hrvatska kriza - HRVATSKA NA RUBU SAMOUBOJSTVA

Sanader i Mesić spremni su potpisati ugovor s đavlom

Odlazak Gotovine u Haag bio bi smrtni udarac Hrvatskoj poslije kojega bi ona postala trećerazredni dio zapadnog Balkana!

Optužnica protiv Ante Gotovine je čaša otrova hrvatske politike. Ako je ispije, zagrebačka će elita počiniti nacionalno samoubojstvo.

Piše: JEFFREY T. KUHNER

Hrvatska se suočava s najozbiljnijom krizom od pobjede u ratu za nezavisnost 1995. godine. Možda tijekom nekoliko sljedećih mjeseci padne odluka o sudbini generala Ante Gotovine – i, što je još važnije - same Hrvatske. Zagreb pokreće najširu akciju njegova uhićenja; Vlada se nada kako će ovo olakšati hrvatski ulazak u Europsku uniju.

Predsjednik Vlade Ivo Sanader i predsjednik Stipe Mesić su slanje generala Gotovine u Haag učinili svojim glavnim zadatkom. Obojica tvrde kako je general 'nevin'. I zato, kažu, on se na sudu treba braniti od zloćudnih optužaba glavne haške tužiteljice Carle Del Ponte. “Mi doista vjerujemo u mogućnost pobijanja optužbe”, nedavno je izjavio jedan istaknuti hrvatski diplomat.

Štoviše, opće je stajalište zagrebačke političke elite kako će dragovoljna predaja ili uhićenje generala Gotovine ukloniti i ovu posljednju prepreku hrvatskom ulasku u EU. “Gotovina onemogućuje naš ulazak u Europu, naše blagostanje i gospodarski razvitak”, izjavio je bivši hrvatski veleposlanik u SAD-u Ivan Grdešić na banketu Hrvatsko-američke udruge (CAA) u Chicagu 2004. godine. “Ako je on doista domoljub i heroj, morao bi se odmah predati Haagu”. Gospodin Grdešić, kao i obično, griješi. Ali, što je još važnije, griješe i gospoda Sanader i Mesić. Ustvari, njihova politika popuštanja Carli Del Ponte smrtonosna je prijetnja interesima hrvatske nacionalne sigurnosti i samoj opstojnosti zemlje. Slanje generala Gotovine u Haag, umjesto uvođenja Hrvatske u Europu, bit će smrtni udarac hrvatskom nacionalnom suverenitetu; država će time trajno dobiti status trećerazrednog dijela 'zapadnog Balkana'. Optužnica protiv Ante Gotovine je čaša otrova hrvatske politike. Ako je ispije, zagrebačka će elita počiniti nacionalno samoubojstvo.

Zagreb je prokockao svoj teško stečeni suverenitet i ustavno pravo na neovisnost dopuštajući Haškom sudu prevlast nad nacionalnim zakonodavstvom. Bivši predsjednik Tuđman je, kao i svi veliki državnici, imao i vrlina i mana. Ali, jedna je od najvećih pogrješaka ovog navodnog ultranacionalista što je potkopao međunarodni položaj Hrvatske pristankom na suradnju s ovim sudom. Ta odluka dovela je Hrvatsku u situaciju da postane kolonijom Haaga i, što je još važnije, Bruxellesa

Opasnosti bezuvjetne suradnje s Haagom

Prvi je problem hrvatske politike 'bezuvjetne suradnje' s Haškim sudom to što ona ruši pravnu teoriju koja je nekoliko prošlih stoljeća temelj međunarodnih odnosa – riječju, ono što znanstvenici nazivaju 'teritorijalnom suverenitetom'. Ta teorija kaže da države imaju isključivi suverenitet na svojim teritorijima, osobito u pogledu kaznenog gonjenja i kažnjavanja ratnih zločina, počinjenih na njima. Jedini izuzetak u ovoj prihvaćenoj teoriji su situacije kada država ne može procesuirati ratne zločince zbog pravnog bezvlašća, stvorenog dugotrajnim ratom, ili kada je državni teritorij pod stranom okupacijom (na primjer Njemačka i Japan odmah nakon 2. svjetskog rata). Razlog zbog kojega su države u povijesti odbijale odreći se suvereniteta u procesuiranju ratnih zločina u korist stranog, međunarodnog suda u tomu je što to implicira moralnu i pravnu podređenost. To je znak da ove države nemaju moralni legitimitet ili pravnu sposobnost procesuiranja zločina pred domaćim sudovima.

Države širom svijeta, zapravo, navedeno načelo smatraju toliko svetim da su čak spremne ući u rat kako bi obranile ovo svoje pravo. Tako je, primjerice, 1914. godine srbijanska vlada oštro prigovorila kad su joj Austrijanci poslali ultimatum sa zahtjevom za istragom ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda na srbijanskom teritoriju. Srbi su popustili svakom zahtjevu u tom sudbonosnom ultimatumu, ali ne i ovom zadnjem – pitanju časti, koje su razumjele i podržale mnoge strane države, uključujući Francusku i Veliku Britaniju.

U novije vrijeme čileanska država također je bila duboko uvrijeđena kad je jedan španjolski sudac pokušao suditi bivšem diktatoru Augustu Pinochetu na stranom sudu za zločine počinjene u Čileu tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Čile je s pravom ustrajao na tome da se Pinochetu sudi pred domaćim sudom. Čileanska vlast na koncu je uspjela u svojim nastojanjima. Bila je to značajna pobjeda krhke demokracije u toj zemlji.

Tuđman je imao mnogo lica – srednjoeuropski konzervativac, romantični intelektualac, obraćeni katolik i bivši komunistički aparatčik – ali on je prije svega ostalog bio hrvatski Bismarck: prvorazredni državnik koji je u krvi izvojevao nezavisnost svoje zemlje.

Ali, umjesto da brani hrvatsku teritorijalnu ekskluzivnost, Zagreb je prokockao svoj teško stečeni suverenitet i ustavno pravo na neovisnost dopuštajući Haškom sudu prevlast nad nacionalnim zakonodavstvom. Bivši predsjednik Tuđman je, kao i svi veliki državnici, imao i vrlina i mana. Ali, jedna je od najvećih pogrješaka ovog navodnog ultranacionalista što je potkopao međunarodni položaj Hrvatske pristankom na suradnju s ovim sudom. Ali, konačno, on je to uradio samo stoga što su Zagrebu prijetile gospodarske sankcije i diplomatska izolacija.

Pa ipak, ta odluka dovela je Hrvatsku u situaciju da postane kolonijom Haaga i, što je još važnije, Bruxellesa. Prihvaćanjem politike bezuvjetne suradnje s Haškim sudom Tuđman je učinio ono što je vrlo malo nacionalnih vođa prije njega uradilo: pristao je na poniženje demokratskih ustanova svoje zemlje i njezin civilizacijski usud prepustio stranom neizabranom sudu koji nije odgovoran hrvatskom narodu.

Većina samosvjesnih demokracija ne bi nikada dopustila da se njihov ustavni suverenitet tako nepotrebno i samovoljno krši – bez obzira na to koliko snažan bio međunarodni pritisak na njih. Izrael je, primjerice, vodio brojne ratove sa svojim arapskim susjedima, ali i dalje drži pod okupacijom palestinske teritorije. Pa ipak Izraelci, i na ljevici i na desnici, jedinstveni su u protivljenju da se njihovi vojnici podrede hirovima međunarodnog suda. Osim toga, i žestoki irački demokrati, usprkos stalnim zahtjevima da svrgnutom diktatoru Saddamu Husseinu i njegovim okrutnim baathističkim krvnicima sudi strani sud, ustrajavaju na tomu da se 'bagdadski koljač' suoči sa svojim žrtvama na iračkom sudu. Oni ne žele prepustiti provođenje pravde nekog opskurnog nadnacionalnog tijela.

Brojni međunarodni pravni stručnjaci i novinska izdanja provjerili su optužbe protiv generala i donijeli jednoglasan i jednoznačan sud: optužnica je klimava i duboko pogrješna. Pa zašto se onda general ne bi dragovoljno predao i izborio se za pravdu na sudu? Odgovor je jednostavan i general Gotovina savršeno ga je svjestan: optužnica je zamka po kojoj on – ali, uostalom, ni jedan drugi general u povijesti – nikad ne bi bio proglašen nevinim. Optužujući ga na temelju 'zapovjedne odgovornosti', koja uvodi ekstremno tumačenje kako su viši zapovjednici odgovorni za zločine koje počine njihovi podređeni, čak i ako ih oni nisu naredili ili pak nisu kaznili, Haški sud je letvicu podigao tako visoko da ni jedan general Gotovinina ranga ne bi izbjegao osudu. Ovaj sud ga zapravo optužuje da nije Bog

Tuđmanovo nasljeđe

I pored svega, dvojbeno je da bi Tuđman dopustio da se generala Gotovinu ostavi na cjedilu, bez obzira na diplomatske posljedice. Iako je Tuđman poslao u Haag više vojnih dužnosnika nego Račan, Sanader i Mesić zajedno, njihove optužnice nikad nisu ugrožavale dostojanstvo i legitimitet Domovinskog rata. Tuđman je imao mnogo lica – srednjoeuropski konzervativac, romantični intelektualac, obraćeni katolik i bivši komunistički aparatčik – ali on je prije svega ostalog bio hrvatski Bismarck: prvorazredni državnik koji je u krvi izvojevao nezavisnost svoje zemlje.

Tuđman je znao da je Hrvatska vodila pravedan rat za nacionalno oslobođenje, ne samo od velikosrpske komunističke tiranije, nego i od stoljeća stranog nasilja. Znao je i da Domovinski rat predstavlja opravdanu težnju hrvatskog naroda za potvrdom Bogom danih prava na život, slobodu i suverenitet. Znao je da eventualna hrvatska pobjeda u ratu za nezavisnost, osobito spektakularan uspjeh operacije Oluja, znače veliku pobjedu snaga demokracije i nacionalnog samoodređenja. Vojska generala Gotovine oslobodila je velike dijelove hrvatskog teritorija koje su bile pod okrutnom okupacijom srpske paravojske; on je također spasio desetine tisuća okruženih Muslimana od pokolja u sjeverozapadnoj Bosni. Snage generala Gotovine zadale su odlučujući udarac genocidnom projektu Slobodana Miloševića o etnički čistoj 'velikoj Srbiji' u kojem je pobijeno 250.000 ljudi (među njima i brojnih staraca, žena i djece), a blizu dva milijuna prognano iz svojih kuća.

Samo u Hrvatskoj Miloševićevi razbojnici ubili su blizu 20.000 Hrvata, etnički očistili više od 180.000, silovali bezbroj žena (često pred njihovom djecom i muževima, kako bi zastrašili stanovništvo), opljačkali desetine sela, uništili čitave gradove i tijekom tri i pol godine držali pod okupacijom gotovo trećinu zemlje. Sjajno vojno rukovođenje generala Gotovine okončalo je ovaj dugi hrvatski košmar. I, što još više zadivljuje, general Gotovina ovo je postigao uz minimalne civilne žrtve. Ako je ikad bilo pravednog rata i vojne akcije, onda je to bila ova. Tuđman je sve ovo znao i stoga nikad ne bi pristao poslati generala Gotovinu u Haag da se suoči s namještenim optužnicama o 'zapovjednoj odgovornosti' za ovu operaciju jer to ugrožava sve ono čemu je Tuđman težio.

Brojni međunarodni pravni stručnjaci i novinska izdanja – od Newsweeka preko Wall Street Journala i Jerusalem Posta do moga lista, Washington Timesa – provjerili su optužbe protiv generala i donijeli jednoglasan i jednoznačan sud: optužnica je klimava i duboko pogrješna. Pa zašto se onda general ne bi dragovoljno predao i izborio se za pravdu na sudu?

Shvaćanje aktualne zagrebačke političke elite kako je Beograd napustio svoje višestoljetne ekspanzionističke težnje naivnost su i tlapnja koja graniči s povijesnom glupošću. U ovom trenutku Srbi su usredotočeni na unutarnje probleme (konačno rješenje za Kosovo i oživljavanje srpskog slabašnog gospodarstva). Ali ovo ne će vječno trajati. “Ništa između nas i Hrvata nije riješeno”, bijesno je kazao jedan politički savjetnik srpskog premijera Vojislava Koštunice tijekom žestoke rasprave sa mnom. “Ne će nikad biti trajnog mira na Balkanu dok Hrvatska ne vrati srpske teritorije”.

General Gotovina nikad se ne smije predati

Odgovor je jednostavan i general Gotovina savršeno ga je svjestan: optužnica je zamka po kojoj on – ali, uostalom, ni jedan drugi general u povijesti – nikad ne bi bio proglašen nevinim. Optužujući ga na temelju 'zapovjedne odgovornosti' koja uvodi ekstremno tumačenje kako su viši zapovjednici odgovorni za zločine koje počine njihovi podređeni, čak i ako ih oni nisu naredili ili pak nisu kaznili, Haški sud je letvicu podigao tako visoko da ni jedan general Gotovinina ranga ne bi izbjegao osudu. Ovaj sud ga zapravo optužuje da nije Bog! On, naime, tvrdi da je, s obzirom na njegov položaj, general trebao biti dovoljno vidovit da predvidi i spriječi svaki mogući (budući!) zločin koji će njegovi vojnici počiniti tijekom operacije Oluja.

Činjenice pak nadmoćno dokazuju kako je vojna akcija provedena iznimno brzo, za samo tri dana; civilni gubitci bili su minimalni (oko 150 srpskih civila), a i mnoge od ovih zločina nisu počinili Gotovinini vojnici, nego s osvetnički motivirani pozadinski paravojnici. Štoviše, tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću, i sama Carla Del Ponte otkrila je kako su lokalne srpske vođe u Kninu, a ne Gotovinine snage, naredile povlačenje civilnog srpskog pučanstva prije početka operacije. Najnovije činjenice pak dokazuju kako je general Gotovina pokrenuo istragu o 300 pojedinačnih slučajeva prijavljenih prijestupa svojih vojnika, te da je mnoge od njih i kaznio. On je, dakle, proveo kirurški preciznu vojnu akciju, s američkom potporom koja je svela na minimum pogibije civila, vratio svojoj državi teritorijalnu cjelovitost i spriječio humanitarnu katastrofu. Umjesto tužbe za ratne zločine, general zaslužuje Nobelovu nagradu za mir.

Prema logici, primijenjenoj protiv generala Gotovine, svaki je vojni zapovjednik od početka povijesti 'ratni zločinac' jer je zločina bilo u svakoj vojnoj akciji. Vojnici Georgea Washingtona su, recimo, počinili brojne zločine: silovanja, bezobzirna ubojstva civila i pljačke lojalističkih kuća tijekom američkog rata za nezavisnost. Je li onda i Washington bio ratni zločinac, prema novoj definiciji Haškog suda o 'zapovjednoj odgovornosti', jer nije spriječio barbarstva nekih svojih vojnika?

Dalje, je li zapovjednik američke invazije na Irak general Tommy Franks ratni zločinac, budući da su neki njegovi vojnici ubijali nevine civile ili pak nije učinio ništa kako bi spriječio masovne pljačke nakon Saddamova pada? Prema iskrivljenoj logici Haškog suda – jest. (Ustvari, upravo su nedosljednost i pravna apsurdnost njegove teorije 'zapovjedne odgovornosti' naljutile više dužnosnike Bushove vlade, kao Johna Boltona, predsjednikovog izabranika za mjesto sljedećeg američkog veleposlanika u UN-u). Ali, naravno, Haški sud nije optužio ni generala Franksa niti bilo kojeg drugog zapadnog zapovjednika. Antiamerički internacionalisti u Ujedinjenim narodima svjesni su kakav bi javni gnjev to prouzročilo. Ali, general Gotovina postao je pokusni kunić Carle Del Ponte i njezinih sudrugova u Haagu. Njihov je cilj promijeniti međunarodno pravo i pripremiti teren za utopijski svjetski poredak kojim bi se pravnim nalogom iskorijenio rat.

U vojnom sukobu se, po prirodi stvari, čine zlodjela. Dobru stranu od zle razlikuje nakana i opći način ratovanja. Miloševićevi razbojnici vodili su agresivni rat zasnovan na masovnim ubojstvima i etničkom čišćenju. Snage generala Gotovine provele su obrambenu akciju koja je spasila nebrojene živote i oslobodila regiju od Miloševićeva genocidnog zagrljaja. Carla Del Ponte pokušava prekrojiti povijest raspada Jugoslavije i izjednačiti nedjela nakaza kao što su Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić s onima generala Gotovine, koji ih je pobijedio.

Britanskom Foreign Officeu nisu pri srcu hrvatski probitci kad ustrajava na tomu da se general Gotovina pošalje u Haag. Cilj Londona je učvršćenje srpskih hegemonijskih težnja, uz istodobno slabljenje i potkopavanje Hrvatske. Kad se general Gotovina proglasi krivim, a Domovinski rat diskreditira, Britanija će gotovo sigurno poduprijeti zahtjeve Beograda za novim ustavnim ustrojem i, kasnije, promjenama granica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Baš kao i 1919. godine, Britanci su postavili zamku: hrvatske političke elite bezglavo srljaju u nju

Stvaranje temelja 'velike Srbije'

Ako general Gotovina bude izručen Haagu, sudit će mu se na namještenom suđenju na kojem će biti proglašen krivim. Tako će nevin čovjek i ratni heroj završiti u zatvor na pravdi Boga; njegov život i ugled bit će uništeni. Slučaj Gotovina ima posljedice koje su dalekosežnije od sudbine jednog čovjeka. Hrvatska će u očima međunarodne zajednice biti obilježena kao država nastala na etničkom čišćenju i masovnom ubojstvu. Ovo će uništiti njezin međunarodni ugled, njezin suvereni legitimitet i teritorijalni integritet. Ukratko, osuda će uspostaviti moralni i pravni temelj na kojemu će Beograd ponovno pokušati stvoriti 'veliku Srbiju'.

Srpski revanšisti ovo, zapravo, otvoreno priznaju, zbog čega Beograd i srpski lobi u Washingtonu uporno traže da se generala pošalje u Haag. Jedan je od glavnih izvora dezinformiranja Carle Del Ponte u njezinu lovu na vještice – odnosno Gotovinu i druge hrvatske generale – Savo Štrbac, bivši tajnik u pobunjeničkoj samozvanoj srpskoj paradržavi 'Krajini'. Istraživački novinar Brian Gallagher spektakularno je otkrio kako je Štrbac bio visoko plasirani dužnosnik RSK-a (Republike Srpske Krajine). Drugim riječima, Štrbac je bio važan sudionik u onomu što je i sam Haag nazvao 'zajedničkim kriminalnim pothvatom'.
“Naša je želja živjeti s drugim Srbima u bivšoj Jugoslaviji”, izjavio je on New York Timesu 4. prosinca 1994. godine. “Hrvati nas nikad nisu pitali o odcjepljenju, a činjenica je da mi ne želimo živjeti s njima zbog našeg sjećanja na genocid tijekom 2. svjetskog rata. Stoga, pustite nas da se odcijepimo od Hrvatske onako kako se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije.”

Gospodin Gallagher otkrio je kako je Štrbac, kao voditelj nevladine organizacije, poznate kao 'Veritas', čiji je cilj pomoć raseljenim Srbima iz Hrvatske, neposredno umiješan u haški progon istaknutih Hrvata. Prema g. Gallagheru, tadašnji zamjenik tužitelja Haškog suda Graham Blewitt poslao je 'preporuku' kao pomoć ovom bivšeg dužnosniku RSK-a u namicanju novca za 'Veritas'. U tom pismu od 2. ožujka 2000. stoji kako ova organizacija “na čelu s g. Savom Štrpcem” pomaže tužitelju “profesionalno, ozbiljno i odgovorno, prikupljajući informacije o nekim događajima koji su se zbili u razdoblju od 1990. do 1995. godine u Hrvatskoj”. U pismu se dalje naglašava da Veritas omogućuje “pristup” žrtvama i svjedocima i da bi neki Veritasovi projekti “uz odgovarajuća sredstva” “mogli značajno pomoći nekim važnim tužiteljevim istragama”.

Skandalozna je činjenica kako se Haški sud za pomoć u optuživanju hrvatskih generala oslanja na srpskog fašista i visokog dužnosnika u kriminalnom pothvatu imenom 'Republika Srpska'. Haški sud djelatno surađuje s ubojicama i gangsterima u provođenju svog plana. To bi bilo kao da se međunarodni sud utječe Saddamovim pristalicama u optuživanju američkih vojnika ili nacističkim glavešinama u tužbama protiv istaknutih savezničkih vojnih zapovjednika, recimo, generala Dwighta Eisenhowera. Ovo je izrazit primjer zloporabe moći koji traži neovisnu istragu nad tužiteljstvom Carle Del Ponte. Ako na Capitol Hillu bude službene istrage Kogresa SAD o njezinu djelovanju (što se danas čini vjerojatnijim), slučaj Štrbac bit će glavna sastavnica istrage.

Što je još važnije, Štrbac je u intervjuu beogradskom listu 'Nedjeljni Telegraf', objavljenom 15. kolovoza 2001. godine, otvoreno priznao kako on forsira optužnicu protiv generala Gotovine jer je to “izvanredna prilika” za ponovnu uspostavu “Republike Srpske Krajine” “zakonitim sredstvima”. Štrbac dalje kaže kako je navođenje Tuđmana u optužnici Gotovine “osobito važno radi povijesti, budući da će sve presude Haškog suda istodobno biti presude protiv Tuđmana. Ovo je osobito važno za našu povijest, ali možda još važnije za našu neposrednu budućnost”.

“Optužnica protiv Gotovine redefinira povijest, ili kako Račan voli kazati, ‘kriminalizira Domovinski rat’. Ako Haag dokaže kaznenu odgovornost zapovjednika najvažnije hrvatske vojne operacije, tada će zapovjednik biti ratni zločinac, a akcija koju je vodio bit će zločinački pothvat”, kaže Štrbac. “I konačno, zločinački poduhvat u biti nije ‘domovinski rat’ ili obrambeni rat, nego zločinački rat i agresija. Stoga, i država koja je nastala na ratnim zločinima ne može dalje postojati, već njezin ustroj mora biti redefiniran. To nama Srbima pruža mogućnost da legalnim i legitimnim putem ponovno ostvarimo naše pravo na obnovu Republike Srpske Krajine”.

General Gotovina pripada velikoj tradiciji hrvatskih mučenika i državnika – od Stjepana Radića preko kardinala Stepinca do Franje Tuđmana – koji su trpjeli i bili proganjani zbog obrane svoje zemlje, naroda i domovine. General Gotovina je, svojom ustrajnošću, hrabrošću i žrtvom postao zakoniti Tuđmanov sljednik: moralni i politički div koji je iznad svih drugih. Svakim danom u kojem izmakne uhićenju, general Gotovina zabija novi čavao u mrtvački sanduk Carle Del Ponte i njezinih kvislinga u Zagrebu. On se ne smije nikad predati jer na svojim leđima nosi sudbinu svoje zemlje. On je hrvatski heroj.

Antihrvatska strategija Beograda

Nije slučajno da je najveća i najpopularnija politička stranka u Srbiji, Radikalna partija, nedavno u parlamentu zatražila kraj hrvatske “desetogodišnje okupacije Republike Srpske Krajine”. Takvi revanšistički zahtjevi mogu se pronaći i na službenim stranicama Radikalne partije na Internetu (http://www.srs.org.yu/aktuelno/memo.php) u njezinu “memorandumu o pravnoj i političkoj nemogućnosti nastavka okupacije Republike Srpske Krajine”.

Radikali tvrde u svome memorandumu kako je Hrvatska država “nastala na zločinu i okupaciji suverenog teritorija slobodnog srpskog naroda”, te da ova “okupacija nije zakonita, nego privremena”. Memorandum tvrdi “da se srpsko nacionalno pitanje i očuvanje Srba na vlastitom teritoriju može ostvariti samo okončanjem ove okupacije jamstvom sigurnosti i slobode odlučivanja svih onih koji su živjeli na tom području prije okupacije Srpske Krajine”.

Memorandum nije samo izraz ideološkog fanatizma i nacionalističkog ekstremizma Srpske radikalne partije, već i stajalište mnogih unutar srpske političke klase. Tomislav Nikolić, vođa radikala i sljedbenik zloglasnog srpskog fašista Vojislava Šešelja, za tek nekoliko postotaka u glasovima nije uspio pobijediti Borisa Tadića na posljednjim srpskim predsjedničkim izborima. Ako srpsko gospodarstvo nastavi propadati, vrlo je vjerojatno da će radikali doći na vlast. To će izazvati novu krizu sa susjednom Hrvatskom.

Štoviše, radikali nisu usamljeni u svom antihrvatskom rasizmu. Dobro je imati na umu kako je domaća antimiloševićevska oporba tijekom njegovih agresivnih ratova, na čelu s istaknutim vođama – Vojislavom Koštunicom, Vukom Draškovićem, pokojnim premijerom Zoranom Đinđićem – podupirala beogradske revanšističke ciljeve. Oni se nisu protivili Miloševićevu cilju stvaranja velikosrpskog imperija koji bi se prostirao od Dunava do Jadrana; oni su se samo protivili načinima postizanja toga cilja. Stoga je vrlo vjerojatno, ako ne i neizbježno, da će Beograd u budućnosti tražiti promjenu hrvatskih granica i pripajanje njezinih teritorija Srbiji.

Ova antihrvatska strategija zapravo je stup beogradske diplomacije još od stvaranja Jugoslavije 1919. godine. Srpska politička elita, bila desna ili lijeva, trajno je smatrala da je Hrvatska najveća prepreka beogradskoj prevlasti u regiji – osobito jaka i jedinstvena Hrvatska. Stoga je srpska politika tijekom 20. stoljeća bila sprječavanje stvaranja nezavisne i održive Hrvatske. To je vidljivo iz beogradskog okrutnog suzbijanja hrvatskih nacionalnih stremljenja tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća; masovnih ubojstava i progona Hrvate od ruke rasističkih četnika Draže Mihajlovića; pokolja stotina tisuća hrvatskih protivnika komunizma od strane Titovih partizana i divljačkog progona hrvatske Katoličke crkve, kao i Miloševićeva genocidnog rata radi uništenja mlade hrvatske demokracije.

Shvaćanje aktualne zagrebačke političke elite kako je Beograd napustio svoje višestoljetne ekspanzionističke težnje naivnost su i tlapnja, koja graniči s povijesnom glupošću. U ovom trenutku Srbi su usredotočeni na unutarnje probleme (konačno rješenje za Kosovo i oživljavanje srpskog slabašnog gospodarstva). Ali ovo ne će vječno trajati. “Ništa između nas i Hrvata nije riješeno”, bijesno je kazao jedan politički savjetnik srpskog premijera Vojislava Koštunice tijekom žestoke rasprave sa mnom. “Ne će nikad biti trajnog mira na Balkanu dok Hrvatska ne vrati srpske teritorije”.

Optužnica protiv Gotovine stoga je najvažnije pitanje s kojim se Hrvatska danas suočava. Ono će odrediti kakva će Hrvatska biti država i što je čeka u budućnosti. Ako pošalje generala Gotovinu u Haag, Zagreb će zapravo spiskati sve što je Hrvatska stekla i za što se žrtvovala tijekom Domovinskog rata. Poraz generala Gotovine značit će jednostranu predaju Bruxellesu, Haagu i, na koncu, Beogradu. Hrvatski rat za nezavisnost bit će kriminaliziran, a Hrvati će se odreći svog nacionalnog suvereniteta.

Država će na svjetskoj pozornici postati nemoćna; izgubit će ustavni i teritorijalni legitimitet da bi bila djelotvorna nacija-država. Ponovno će pasti u balkanski bezdan: bit će dijelom periferne Europe, trajno obilježene etničkim sukobima, promjenjivim nacionalnim granicama, masovnim siromaštvom, neobuzdanom korupcijom, nazočnošću međunarodnih čuvara reda i mira i ovisnošću o stranoj pomoći. Prepuštanje generala Gotovine smrtonosnom zagrljaju Carle Del Ponte ne će osigurati hrvatsku budućnost u Europi, nego, naprotiv, njezino isključenje iz središta europske civilizacije.

Britansko suprotstavljanje Hrvatskoj

Tvrdnje gospode Sanadera i Mesića kako će predaja generala Gotovine otvoriti Hrvatskoj put u EU je, osim toga, utemeljena na krivoj pretpostavci: uzaludnoj nadi da će Britanija odustati od žestokog protivljenja hrvatskoj kandidaturi. Ako general bude izručen Haagu, britanski Foreign Office (Ministarstvo vanjskih poslova) naći će drugi razlog kako bi zaustavio Hrvatsku. Već sada londonske skupine za ljudska prava i nevladine udruge traže da se Zagrebu uskrati članstvo dok ne riješi druga pitanja: povratak izbjeglica, nadoknadu imovine, prava manjina i osudu većeg broja hrvatskih vojnika pred lokalnim sudovima zbog navodnih ratnih zločina.

Britanski Foreign Office neopozivo se protivi ulasku Hrvatske u EU. Njezin ulazak prije Srbije potkopao bi trajne ciljeve britanske vanjske politike na Balkanu. Od kraja 19. stoljeća glavni cilj Londona je stvaranje strateškog bedema Njemačkoj i Austriji.

Ovo je za Britaniju značilo snažnu potporu Srbiji, a na račun Hrvatske. Stvaranje autokratske Jugoslavije, pod beogradskom vlašću, bila je prvenstveno britanska inicijativa. Tijekom 2. svjetskog rata vlada Winstona Churchilla svom svojom silom stala je iza grabežljivih četnika, a kasnije i iza genocidnih partizana. Neposredno po završetku 2. svjetskog rata britanska vlada odigrala je ključnu ulogu u slanju 250.000 Hrvata pod nož Titovih komunista na Bleiburgu i u užasnim marševima smrti. Britanski Foreign Office predvodio je europsku oporbu hrvatskoj nezavisnosti 1991. godine. London je bio najvjerniji saveznik bosanskih Srba na Zapadu koji je stalno priječio svaki pokušaj ukidanja UN-ova embarga na oružje okruženim Muslimanima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. I konačno, upravo Britanci bučno zahtijevaju izručenje generala Gotovine Haagu – do te mjere da su poslali agente MI-6 u Hrvatsku da ga pronađu i uhite.

U sadašnjim hrvatskim pokušajima ulaska u EU najviše brine to što su gospoda Sanader i Mesić spremni sklopiti ugovor s đavlom. Oni su ne samo voljni slijepo se odreći hrvatskog ustavnog suvereniteta, njezina moralnog i pravnog temelja kao nacije, nego su također spremni i rasprodati njezine temeljne gospodarske interese. Oni su kao pijane guske koje srljaju u maglu: nemaju pojma što rade ni kamo idu. Baš kao i 1919. godine, i ponovno veliki dio zagrebačke političke klase živi u iluziji kako je dugoročni probitak zemlje ulazak u centraliziranu, višenacionalnu naddržavu – ali kojom će se ovoga puta umjesto iz Beograda, upravljati iz Bruxellesa.

Ali, čak ako Hrvatsku u bliskoj budućnosti nekako i pripuste u članstvo EU-a (što je vrlo dvojbeno), o njezinoj kandidaturi trenutno se pregovara pod uvjetima, koji će desetkovati hrvatsku iscijeđenu srednju klasu, radnike, seljake i male poduzetnike. Slavonsko poljodjelstvo će zbrisati masovno i obilato subvencionirane njemačke, nizozemske i francuske agri-farme. Dalmatinski ribari će se naći u nesmiljenoj utakmici s mnogo djelotvornijim i većim talijanskim i španjolskim ribaricama. Hrvatska prekrasna djevičanska obala bit će još više izložena pohlepi bogatih britanskih, njemačkih, austrijskih i talijanskih ulagača. Hrvatsko domaće tržište bit će preplavljeno jeftinijim europskim proizvodima, osobito iz istočne Europe, koji će prouzročiti stečajeve mnogih poduzeća i gubitak radnih mjesta. U situaciji rastuće nezaposlenosti, sužavanja porezne osnove i sve većeg pritiska na javne službe, već vrlo visoka razina hrvatskog duga samo će rasti.

Hrvatska će se pretvoriti u Puerto Rico jugoistočne Europe: u osiromašenu gospodarsku i političku koloniju Bruxellesa, čija je glavna zadaća biti turističko odredište europskim gostima. I dok glavnina hrvatskog naroda bude trpjela oskudicu, bivše komunističke i HDZ-ovske elite će prosperirati. Oni će nastaviti titoistički sustav protekcije i razuzdane korupcije koje koče razvitak zemlje. Oni će otkinuti dobar dio usmjerenih potpora EU-a i strane pomoći kako bi očuvali svoje luksuzne limuzine, stanove i privilegirane položaje.

I konačno, Hrvatska trenutno nije spremna za ulazak u EU. Ova tvrdoglava opsesija gospode Sanadera i Mesića da Hrvatska uđe u EU što je moguće prije i pod svaku cijenu odraz je, zapravo, njihovog potpunog bankrota kao političkih vođa. Njihova politika 'ekspresno u EU' jeftin je surogat onim stvarnim reformama koje Hrvatska mora poduzeti ako hoće postati zdravom, bogatom i poletnom demokracijom. Njezini sadašnji vođe su lukavi balkanski varalice, maskirani u državnike.

“Civilizacije propadaju samoubojstvom, a ne ratom”, pisao je povjesničar Arnold Toynbee. Hrvatska je na rubu samoubojstva. Samo je jedan čovjek prepreka na ovom putu propasti: general Ante Gotovina. General drži zadnju crtu obrane od katastrofalne politike popuštanja gospode Sanadera i Mesića, njih obojice. Time što priječi da bankrotirana zagrebačka vladajuća klasa pretvori zemlju u vazala Haaga i EU-a, general Gotovina još jednom spašava Hrvatsku.

On pripada velikoj tradiciji hrvatskih mučenika i državnika – od Stjepana Radića preko kardinala Stepinca do Franje Tuđmana – koji su trpjeli i bili proganjani zbog obrane svoje zemlje, naroda i domovine. General Gotovine je, svojom ustrajnošću, hrabrošću i žrtvom postao zakoniti Tuđmanov sljednik: moralni i politički div, koji je iznad svih drugih. Svakim danom u kojemu izmakne uhićenju, general Gotovina zabija novi čavao u mrtvački sanduk Carle Del Ponte i njezinih kvislinga u Zagrebu. On se ne smije nikad predati jer na svojim leđima nosi sudbinu svoje zemlje. On je hrvatski heroj.

- Jeffrey Kuhner je povjesničar i vanjski komentator Washington Timesa. Ovaj je esej priređen iz njegove knjige koja uskoro izlazi: “Smrtonosni zagrljaj: hrvatsko-srpski sukob u 20. stoljeću”. G. Kuhner htio bi se posebno zahvaliti Ivani Arapović za dragocjenu istraživačku pomoć u pisanju ovoga članka.